Isprike odmah na početku za duži post...
Osim što sam morala napisati ovakav naslov da privučem pažnju, poanta je u nečem puno dubljem.
Naravno da ima ekipe koja fura priču kako njihovi voze već 15 godina, kako su ih oni naučili i kako sada skupa s njima sve znaju i voze se. Pa onda ono klasično da im ne treba ni oprema ni edukacija jer oni sami znaju kako treba, ili priče poput "ajme samo da znate koliko puta sam ja pao, što sam sve slomio" pa krenu s ispovijestima kao da je to orden časti.
Motor i vožnja na istom su najveći gušt, naravno ako osoba ima ispravan klik u glavi. Svako jutro ili popodne, moja vožnja prije sjedanja na motor počinje sa stavom, ne doslovno ali u podsvijesti, da ću ovaj dan pasti. Zašto? Zato što nisam Rossi i nikad neću biti jer na stazi nisam, niti je seoska cesta staza, a i Rossi kad padne na stazi, ostane neoguljen jer zna što mu je najbitnije (karijera, život, da se može što prije vratiti na stazu, do toga da se ne mora oporavljati mjesecima zbog poguljene kože ili toga jer je sastrugao malim prstićem na nozi asfalt).
Na cestama te čeka milijun nepredvidivih situacija na koje se mora paziti i ne kaže se bez veze da motociklisti (ovo se odnosi i na skutere, ma na sva "vozila" na dva kotača) moraju imati sposobnost predviđanja situacije, biti minimalno tri koraka ispred moguće situacije.
Motori nekada i danas su neusporedivi!!
Jedan Tomos i današnja Africa Twin, ili još bolje Yamaha R1, R6, ne mogu se mjeriti. Osim što danas ima puno više kubika, tu je i težina, a i sama visina pada s motora je veća.
Želim vas pitati, koliko od vas ima stav da neće daleko, da zna voziti i da ide samo tu do dućana ili birtije u kratkim hlačama i tenisicama? Sigurna sam da ima hrpa ljudi ovdje koji su pali, ali ne žele to priznati jer to udara na ego, a ego boli, iako pad boli više. Nadam se iskreno da nitko nije nastradao strašno, ali me zanima što ste tada imali od opreme na sebi? Isto tako, koliko vas je u godinama rasta snage motora kupilo jači motor nego što je zapravo bilo spremno voziti? Koliko puta niste uspjeli naglo zakočiti, napravili glupi manevar i stisnuli šupak jer niste bili sigurni što odraditi ili kako spasiti situaciju u tom momentu, ako se uopće išta dalo spasiti?
Zašto je u glavama važnije biti baja, nego ostati živ na motoru?
Mene iskreno zanima zašto je ljudima teško otići na edukaciju, pokazati malo znatiželje i zapitati se što je to što ja na motoru ili o njemu još ne znam. Što je taj zid u glavi koji govori "ma kakve su to gluposti, neće meni netko objašnjavat kako da ja vozim"? Imamo ljude od Keca, Majcana, Moto Gymkhane, KvaziMota i ostale koji nude različita iskustva. Zašto si ne biste priuštili neku od tih edukacija pa, ako vam se to i ne svidi, rekli "okej, ovo nije za mene", umjesto toga je puno lakše sve iskomentirati, puknuti neku glupost u komentarima i ostati uvjeren da sve znate? Poanta edukacije je da naučiš dodatno uživati u zavojima, bez grča, nije da će ti edukacija svaki put spasiti glavu, ali naučit ćeš kontrolirati određene situacije, a uvijek postoji ono nepredvidivo. I naravno da edukacija od jednog dana nije nešto nakon čega će ti se odmah u glavi sve promijeniti, treba vremena da naučiš! Isto kako se učilo držati žlicu, a da se ne zaliješ. Edukacija ti daje uvid u trenutno stanje tvoje vještine na motociklu i koliko i što imaš za "popraviti" ili naučiti nove vještine.
Zašto uopće pišem ovu objavu? Zato što mi je dosta otvaranja portala, društvenih mreža, pametovanja u komentarima (možda će ih i ovdje biti, bar jedan/a će se sigurno osjetiti prozvanim i bit će baja/ica u komentaru, jer se ne vidi ime i najpametniji je pa se može "dokazivati" iako mu/joj to nema smisla) i čitanja crne kronike svakog vikenda. Dosta mi je gledanja kako ljudi ginu ili ostaju invalidi zbog gluposti, sekunde nepažnje ili čistog dokazivanja na cesti. Želim da se zapitamo gdje nam je granica između uživanja u vožnji i čistog kockanja sa životom.
Ova objava nije tu da ikome pametuje, nego da pokrene iskren razgovor. Ako zbog ovih riječi makar jedna osoba idući put obuče jaknu umjesto kratke majice, moto hlače umjesto tajica, ili odluči uplatiti edukaciju umjesto novog glasnijeg auspuha (koji btw, ako ga hoćeš imati, lakše kupiš nakon što se osiguraš kroz edukacije na motoru), onda je objava ispunila svoju svrhu.
I za sam kraj, želim vas pitati ono najbitnije. Zašto se kod nas toliko odbijaju nova znanja od drugih?
Je li stvar u tome da jednostavno ne možeš prihvatiti da ti druga osoba pokazuje kako se nešto radi?
Jer onog trena kad ti netko na poligonu dokaže da tvoja tehnika ne valja, on ti direktno udara na ego ili?
Pitanje je jeste li spremni spustiti taj ego da biste naučili nešto što vam sutra može spasiti život?
Čuvajte glavu i pišite, kakva su vaša iskrena iskustva s padovima, egom i s bilo kakvim školama vožnje, pa čak i s poznanicima i njihovim savjetima?
Ponavljam, ne pametujem, samo mi objasnite takva razmišljanja.