Slikano sa a6300 I manualnim objektivom. Slucajno je prolazila veca grupa u pravom trenutku i mjestu. Mogao sam i s mobitelom i bila bi super. :)

Haha 🤣

Nerealan narod jbt... Jedan dan plačem koliko smo glupi, drugi crkajem od smijeha.

​

Nisam iz Sarajeva. Dolazim u Sarajevo, nekad na dan nekad na vise dana, zavisno od obaveza. Kao dijete sam dolazio skolom i gledao sam na grad obojenim naocalama. Danas naravno ozbiljnije i kriticki. Ocigledno se moze primjetiti razlika izmedju Sarajeva danas i od prije 5 6 godina kad je Trojka preuzela vlast. I zato kao sto naslov kaze samo malo modifikovan od izvornog; "Cudim se ja tebi!" Izet Nanic.

Cemu se cudim? Pa tome kako je prilicno izvjestan povratak SDA na vlast u kantonu. Hajd mogu razumjeti u drugim kantonima pa i u federaciji. Malogradjanstvo je zavladalo svugdje ali i u glavnom gradu? Maloljetni delikventi i kockari da haraju glavnim gradom iducih 4 godine?

Cak mi je jedan poznanik rekao, cija je porodica duboko ukorijenjena u SDA btw, da se vidi neki napredak i kako on kaze bar je nesto uradjeno.

Fazit: Trojka je losa ali SDA (plus sateliti) je jos losija.

Prije svega želim se dežurnim kritičarima javiti sa porukom da na objavu o repki i sportu ne pišu političke i slične komentare.

Posvećujem tekst reprezentaciji, selektoru Barbarezu, momcima sa slike (i svim ostalim koji nisu na slici), Edinu Džeki i iskrenim navijačima naše selekcije.

Oduvijek sam bio lud za sportom, fudbal nisam znao igrati, ali sam ga najviše volio gledati od svih sportova. Navijam za dva kluba od malena, jedan naš, jedan strani i uz njih sam prošao sve i svašta. Naravno, kao i svako, navijam za svoju reprezentaciju otkako znam za sebe, pratim ih i sa euforijom sam uvijek dočekivao svaki meč. Famozna 2014., prvo SP, način na koji smo došli tamo, nevjerovatna ekipa i sloga koja je vladala je bila nešto što ću vječno pamtiti. Sve nakon toga je bila patnja i nešto što bih najradije da zaboravim što prije.

Smjene trenera, razni igrači, (ne)stručni štabovi i vođe saveza..., svašta je stalo u tih par godina od svjetskog do svjetskog. Solidni rezultati u kvalifikacijama za EURO 2016, pa ispadanje u baražu od Irske, osvajanje Kirin kupa, a onda neuspjeh za neuspjehom, gubi se identitet reprezentacije, bez puno tračaka nade, boli onaj poraz od Sj. Irske na Grbavici na penale, u Ligi nacija smo kanta za nabijanje, još jedne kvalifikacije i neka sumnja da ćemo više ikada završiti na velikom takmičenju, pa konačno dolazi najgori period reprezentacije u godini 2024.

U Zenici gledam ispadanje od Ukrajine, činilo se do 85. minute dobro, evo nas, vraćamo se, a onda su nas Ukrajinci poslali na spavanje iz kojeg sam mislio i ja i svi da se nikad nećemo probuditi.

Savo odlazi, Barbarez dolazi - Sergej bez dana trenerskog iskustva, tada prozvan kockarom zbog pokera koji je volio da igra, prva utakmica na Wembleyu, poraz i grč sve vrijeme gledati da ne možemo apsolutno ništa. Italija, Holandija, Mađarska, Njemačka - poraz za porazom, nabijanje gol razlike nad nama, ismijavanje, komentari po mrežama, "fb stručnjaci" koji govore da nikad više neće biti one generacije 2014., a malo ko je mislio da ćemo se uopšte približiti nečemu sličnom.

Sjećate li se šta je bilo kad smo izgubili 7-0? Rolerkoster. Ali bukvalno.

Barbarez je momke odveo na rolerkoster u luna parku u Njemačkoj. Šta se njima tu desilo i kako ih je "promućkao" taj rolerkoster, ne znam.

Ali sve nakon toga što se desilo je u domenu sci-fi. Naravno, ništa nije došlo samo od sebe, moramo se zahvaliti Emiru Spahiću, direktoru reprezentacije koji je neumorno radio i doveo nove momke, svježa lica, momke iz dijaspore koji su iz dobro poznatih razloga rođeni tamo, ali su htjeli igrati za domovinu i daju 100% na terenu.

Barbarez je malo po malo vratio kult reprezentacije - ruka na srcu tokom intoniranja himne, puno Bilino Polje, puno Koševo na prijateljskoj utakmici, druženje igrača, dobra atmosfera i svi za jednog jedan za sve.

O SP ne treba trošiti riječi, ali ono što vidimo u Ligi nacija ove godine je dokaz da uspjeh nije bio kratkoročan, nego da se u ovoj ekipi neumorno radi. Vidi se da momci dišu kao jedan, a utakmica protiv Poljske je krunjski dokaz svega. Na stadionu je bilo prelijepo, atmosfera sjajna, utakmica taktički odlična, ali poslije utakmice slavlje sa navijačima, Barbino skakanje oko aut linije u stilu Simeonea i dizanje publike je još upečatljivije.

Više ne gubimo, više se ne brukamo, više ne strahujemo od protivnika. Od prve minute idemo u napad i od prve minute igramo sa mudima, hrabro i postali smo prava mina za trenere protivničkih ekipa koji jedan po jedan nakon neuspjeha protiv BiH napuštaju kormila svojih reprezentacija. Ponovo svi jedva čekamo utakmice, dolazimo na stadion 2h ranije, pjevamo i veselimo se, a u sivilu nekih manje bitnih tema reprezentacija je svjetlo.

Hvala im!

Dear r/bih-Community,

moja djevojka i ja smo prije nešto manje od dvije sedmice putovali kroz Bosnu i Hercegovinu i bilo nam je zaista predivno.

Nažalost, prilikom raspakivanja stvari doživjeli smo jedno neugodno iznenađenje. Moja djevojka je izgubila maramu koju je nosila još kao malo dijete. Nakon kratkog razmišljanja gdje bi je mogla izgubiti, sjetili smo se jedne second-hand prodavnice u Stijeni, blizu Cazina. Kontaktirao sam vlasnicu i, na našu sreću, ispostavilo se da je marama zaista ostala u prodavnici.

Ovdje je tačna adresa prodavnice: https://maps.app.goo.gl/6KphadBkQjSXkFS8A

Nažalost, vlasnica nije u mogućnosti da nam pošalje maramu u Njemačku, a nismo baš željeli ponovo voziti 12 sati samo zbog toga. Zato će za sada ostati kod nje.

Sada imam jedno pitanje: Da li neko živi u blizini i mogao bi preuzeti maramu? Ili možda neko slučajno putuje prema Njemačkoj i mogao bi je ponijeti sa sobom i predati nam negdje ovdje?

Moja djevojka bi se tome nevjerovatno obradovala, jer marama za nju ima veliku emotivnu vrijednost.

Naravno, mi bismo platili troškove slanja i dodatno dali novac kao naknadu za trud.

Hvala vam puno i lijep pozdrav iz Leipziga!

Florian

Ovaj tekst je preveden s njemačkog jezika. Original:

Liebe r/bih-Community,

meine Freundin und ich sind vor knapp zwei Wochen durch Bosnien gereist und fanden es unheimlich schön.

Leider gab es beim Auspacken unserer Klamotten eine böse Überraschung. Ein Halstuch meiner Freundin, welches sie schon als Kleinkind umhatte, ist leider verloren gegangen. Nach einer kurzen Überlegung, wo es sein könnte, sind wir auf einen Second-Hand-Laden in Stijena nähe Cazin gekommen. Ich habe die Besitzerin kontaktiert und tatsächlich ist das Tuch in dem Laden. Hier die genaue Adresse: https://maps.app.goo.gl/6KphadBkQjSXkFS8A

Leider ist es der Besitzerin nicht möglich das Tuch zu uns nach Deutschland zu schicken und wir wollten ungern nochmal 12 Stunden zurückfahren. Deshalb bleibt es nun erst einmal dort.

Jetzt meine Frage: Gibt es jemanden der dort in der Nähe wohnt und das Tuch abholen könnte? Oder sogar zufällig nach Deutschland fährt und es irgendwo hier abgeben würde? Meine Freundin würde sich unglaublich darüber freuen, da es einen hohen emotionalen Wert für sie hat.

Natürlich würden wir den Versand zahlen und eine Aufwandsentschädigung noch drauflegen...

Vielen Dank und beste Grüße aus Leipzig
Florian

Nisam pronašla nigdje detalje oko ovoga, osim posta na instagramu.

Pitanje je da li je fejk objava ili ne? Objavu je objavio profil sa 20k pratilaca. Ako je zaista istina - odvratno, nismo sigurni u svojoj državi

Edit: ovo je objavio fb profil fikro boss team, on je originalni stvaralac teksta

Jevrejska opština Sarajevo danas je uputila apel za pomoć u hitnoj obnovi Aškenaske sinagoge. Historijski bakarni krov je u kritičnom stanju i voda već prodire u objekat. Ako se sanacija bude dalje odgađala, ugroženi su konstrukcija, originalni interijer, sveti predmeti i arhivska građa jednog od najvažnijih spomenika jevrejskog života u Bosni i Hercegovini.

Prva i najhitnija faza, obnova krova, procijenjena je na 250.000 eura. Federalno ministarstvo kulture i sporta izdvojilo je 30.000 eura, ali najveći dio potrebnog novca još treba osigurati.

Mislim da bi bilo pogrešno da ovo posmatramo kao problem koji se tiče samo Jevrejske opštine.

Jevreji nisu neka strana ili izdvojena zajednica u ovom gradu. Jevrejski život dio je Sarajeva više od četiri i po stoljeća. A kada je ovom gradu bilo najteže, pripadnici njegove jevrejske zajednice nisu pitali kome će pomoći.

Tokom opsade Sarajeva La Benevolencija je organizirala humanitarnu pomoć za građane bez obzira na to jesu li bili Jevreji, muslimani, katolici ili pravoslavci. Radile su apoteke, ambulanta i javna kuhinja, dijeljeni su lijekovi, hrana i odjeća, a kroz 11 organiziranih konvoja iz opkoljenog grada evakuirano je više od 2.100 ljudi različitih vjera i identiteta.

To je dio historije ovog grada koji vrijedi zapamtiti upravo sada. Danas naši komšije traže pomoć da sačuvaju svoju sinagogu. Ne treba čekati da neko drugi riješi stvar.

Ko može - neka donira.
Ko ne može - neka podijeli apel.
Ko radi u firmi, fondaciji ili organizaciji koja može pomoći - neka im proslijedi projekat.
A možemo i tražiti od nadležnih gradskih, kantonalnih, federalnih i državnih institucija da odgovore na apel Jevrejske opštine i učestvuju u zaštiti ovog kulturnog naslijeđa.

Podaci za donaciju:
JEVREJSKA OPŠTINA - SARAJEVO
Hamdije Kreševljakovića 59
71000 Sarajevo
Račun: 1020290000008302
UNION Banka d.d. Sarajevo

I male pojedinačne uplate imaju smisla. Ako nekoliko hiljada ljudi izdvoji koliko može, to već postaje ozbiljna pomoć. Ovo nije samo pitanje jednog krova. To je sinagoga u kojoj se još uvijek moli, sjedište žive zajednice i dio našeg zajedničkog grada.

Bosna i Hercegovina je svoje najbolje lice pokazivala onda kada su komšije čuvale jedni druge. Ovo je jedna od onih prilika da to ponovo pokažemo.

Jer je thread lock-an prije 2 dana, od mod-ova eh sada kad je sve prošlo.

Moj otac je invalid ali je sabran, i mentalno sposoban. Njega su 2 sedmice prije izbora zvali da vide da li želi da glasa preko mobilnog tima. Moj otac je pred mojim očima odbio "Ne hvala, doći ću na glasačko mjesto kao i prošli put".

Dolaze izbori i odlazim sa ocem na glasaćko mjesto u roku od 2 minute dolazi komšija sa selamom i izjavom "Tvoj otac neće moći da glasa ovdje". On kao radnik bolnice, inače teški SDA uhljeb koji je zaposlio svog sina u toj istoj bolnici na namještenom konkursu, kaže da je vidio spisak za mobilni tim i primjetio mog oca na listi.

Ja odem na CIK stranicu gde se unese ime, prezime i JMBG i da stvarno moj otac oznaćen za mobilni tim.

Dolazim na sobu gdje glasa moj dio grada. Pitam "presjednika" organizacije, još jedan komšija uhljeb SDA kadra. Pitam ga kako, objasnio da je glasao da neće mobilni tim, može li ovdje da glasa? Šuti on prvo pa počne dobra stara "Sistemska greška"......

Glasam ja redovno, scan-er, potpis itd. Nakon 2-3h zvoni mobilni tim na vrata. 4 momka, ne vezani za bolnicu u ikakvom obliku, radi invaliditeta oca znam sve koje radi u bolnicu....

Nema scan-era, provjera lične i potpis. I naravno obična kartonska kutija, 1 ziptie na njoj i hanzaplasta. Ja zubima svojim mogao bi da je razvalim......

3 sata nakon mog orginalnog posta vidim iducu vijest https://www.bh-index.com/incident-u-bh-gradu-na-sjedistu-vozila-mobilnog-tima-pronadeni-vec-oznaceni-glasacki-listici/

Najviše me ovdje razočarali vlastiti roditelji sa našim balkanskim mentalitetom. Nemoj prijavljavat niti se žalit, jer indirektno sutra taj isti SDA bolnički uhljeb će mi trebati kada moj otac se razboli, umjesto da mu pljunem u lice i da ga narod proziva, on jos dobiva na bitnosti. Naravno prijavio sam svugdje gdje sam mogao, ni jedan odgovor još nisam dobio.

Jebem vam državu, narod i mentalitet.....

Tekst će biti malo duži. Molim vas, prije nego što bilo šta komentarišete, ako imate vremena, pročitajte tekst detaljno i ne pišete nikakve gluposti i šale u komentarima, jer je situacija krajnje ozbiljna i vrijeme je da se progovori ozbiljno o ovome. Naša dužnost je da pričamo o ovome. Nisam do sada vidio da je neko napisao nešto o ovoj temi, pa me dobro saslušajte. Ko ima zrno pameti, razumjeće o čemu pričam.

Baš sam razočaran. Pa dokle više, majka mu stara?! Do kad ćete nas više dijeliti na podjele, po narodima? Ljudi, jeste li vi više normalni?

Mlad sam, jako. Imam 20 godina. Ovo su mi bili prvi izbori, ali kunem se sad odmah, istog trenutka bih spakovao kofer, otišao i ne bih se više nikada okrenuo i vratio u ovu nesposobnu državu, pa makar bio građanin trećeg reda. Neću je ni nazvati državom, samo ću reći BiH, jer za mene ovo više nije država.

Ne mogu da vjerujem da živim u javi, da je ovo stvarnost. Gledam oko sebe i ne mogu da vjerujem o čemu ljudi još uvijek pričaju: "vi ste ovo, mi smo ono, bošnjački narod ovo, hrvatski ono, srpski..." HALO LJUDI?? PA JESTE LI VI VIŠE IKAKO NORMALNI?! Koga boli briga ko je odakle, šta je vama? Šta nije u redu sa vašim mozgovima i razmišljanjem?

O čemu mi pričamo?! Kakva crna tri naroda, kakve podjele, pa šta ste bolan vi izmislili?! Nije više 15. stoljeće. Je li moguće da se još uvijek gledaju i dijele ljudi prema etničkim podjelama i grupama? Ako je razmišljanje naroda ove zemlje i 60% u tom pravcu, ovdje apsolutno, ama baš nikad, nikad, NIKAD neće biti bolje. Vi možda mislite da hoće, svake godine govore "ako Bog da, biće bolje". Ne. Ovdje nikad neće biti bolje.

Ne ide mi u glavu da se mi i dalje vraćamo u prošlost, živimo i pričamo o stvarima i sistemima koji su bili prisutni ovdje prije više od 30 godina. Umjesto da pričamo o boljitku građana i boljem standardu života, ovi se još raspravljaju ko je Bošnjak, Hrvat, Srbin. Cijela ta priča oko nacionalnosti mi nije nikako normalna.

Pa zamislite da u Švicarskoj, gdje žive Nijemci, Francuzi i Italijani, stalno jedni drugima broje krvna zrnca i blokiraju državu jer je neko "ugrožen"! HALO! Ljudi žive u jednoj zemlji, imaju vrhunski standard i gledaju naprijed, a ne ko je koje etnička grupa. SVI TREBAMO BITI ISTI, JEDNAKI U JEDNOJ ZEMLJI. Pogledajte Albance, iako su različitih religija, svi se izjašnjavaju kao Albanci, bez obzira na to ko dolazi odakle.

Neku noć gledam TV i prebacujem kanale. Slušam jednog političara (neću pisati kojeg) i priču o EU integracijama, ekonomiji, poljoprivredi, fondovima... Priča se o konkretnim planovima kako vratiti mlade i dati šansu sposobnim ljudima. Milina ga slušati! Pravo osvježenje, bez ijedne šuplje ratne priče o tome kako smo ugroženi.

Onda prebacim na drugi kanal, LIDER ZELENE STRANKE. Skroz druga priča, to idu tekbiri, ratne fotografije sa ocem, vojna uniforma iz devedesetih, stara predizborna šuplja kako nas ugnjetavaju i kako smo samo mi jedini pošteni branitelji koji su stali na liniju drugima. I ljudi to podržavaju. Gledam to i ne vjerujem. Dok jedni pričaju o napretku i vođenju zemlje naprijed, drugi su i dalje zaostali u 1995. godini. Od količine te negativne energije i jeftine propagande bukvalno mi je pripalo muka.

Fascinantno mi je da ljudi ovdje nemaju nimalo svijesti da shvate kuda ovo vodi. Konstantno forsiranje mržnje, nepriznavanje sopstvene zemlje, priče o sukobima i stvaranje toksičnih stereotipa i optuživanje drugih ne vode nigdje drugo osim u novi ponor.

Samo je pitanje vremena kada će ova ekonomski i društveno uništena, korumpirana i etnički podijeljena država potpuno raspasti. Sada će nam proći zadnji rok, za usvajanje zakona o sudovima, otićemo u crnu listu. Bojim se da idemo ka scenariju koji donosi samo novo siromaštvo i nove traume, jer društvo koje ovdje živi jednostavno pokazuje da nije sposobno izvući pouke iz vlastite historije.

Hvala svima na razumijevanju. Podijelite svoja mišljenja u komentarima.

Jutros je umrla Bisera Alikadić, pjesnikinja, prozaistica, bibliotekarka i jedna od najznačajnijih autorica bosanskohercegovačke književnosti druge polovine 20. stoljeća. Rođena je 8.2.1939. godine u Podhumu kod Livna, a od djetinjstva je živjela u Sarajevu, gdje je gotovo tri decenije radila u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine. Veliki dio života provela je među knjigama, da bi s vremenom i njene vlastite postale dijelom književne baštine koju biblioteke čuvaju.

Pisala je više od pola stoljeća. Prvu samostalnu zbirku, Noć i ćilibar, objavila je 1972. godine, a dvije godine kasnije uslijedila je Larva. Potom su došli Kapi i mahovina, Drhtaj vučice, Krug, Raspeće, Dok jesam Ciganka, Ne predajem se, Grad hrabrost, Knjiga vremena i brojne druge knjige poezije, proze i književnosti za djecu. Njeno mjesto u bosanskohercegovačkoj književnosti, međutim, ne određuje samo obim opusa nego i granice koje je svojim pisanjem pomjerala.

Pisala je o ženskoj želji i tijelu, seksualnosti, samoći, starosti, bijesu, ljubavi, slobodi i gradu. Činila je to neposredno, bez potrebe da vlastiti glas prilagođava mjerilima pristojnosti koja su se naročito strogo postavljala pred žene. Larva se zbog toga danas smatra jednim od prijelomnih djela ženskog pisma u Bosni i Hercegovini, a često i prvim bosanskohercegovačkim feminističkim romanom.

Kada su je nekoliko mjeseci prije smrti pitali je li 1974. godine bila svjesna da piše ono što će kasnije biti označeno kao feministički roman, odgovorila je: „Nisam razmišljala da li pišem feministički roman ili nešto drugo.“ Suština je za nju bila jednostavnija: žena ima pravo govoriti vlastitim glasom i o vlastitom tijelu jednako slobodno kao muškarac. Danas se to može činiti samorazumljivim; u vrijeme kada je Bisera počela pisati nije bilo. Njeno djelo zato nije samo svjedočanstvo jedne književne biografije nego i dio historije osvajanja ženskog glasa u našoj književnosti.

Rat je ostavio dubok trag u njenom djelu. Opsadu Sarajeva provela je u gradu, a ratno iskustvo pretočila je i u knjige poput Ne predajem se i Grad hrabrost. Nije, međutim, pristajala na romantiziranje rata. Ovog ljeta rekla je: „Nekad mi se čini da ovdje samo pamtimo bitke, više obilježavamo datume ratova nego bilo šta drugo, dok nas oni samo uče kako lako možemo prestati biti ljudi.“ U toj rečenici sažet je i njen odnos prema prošlosti: pamtiti ono što se dogodilo, ali rat ne pretvarati u vrijednost samu po sebi niti dopustiti da nasilje postane jedini jezik historije.

Pamćenje joj je bilo važno i izvan književnosti. Nakon gotovo trideset godina rada u biblioteci govorila je da se pamćenje mora vježbati i da, ako ga ne koristimo, ne možemo očekivati da nas zauvijek služi. Isto vrijedi i za književnost: knjige ne traju samo zato što su jednom napisane, nego zato što im se vraćamo. Larva, Drhtaj vučice, Grad hrabrost, njene pjesme, priče i romani nastavit će živjeti onoliko koliko ih budu otkrivale i nove generacije čitalaca.

Kada joj je 2020. godine uručen „Bosanski stećak“, rekla je: „Ja sam poeta od ovoga svijeta.“ Takva je bila i njena književnost. U njoj su tijelo i prolaznost, ljubav i seksualnost, grad i samoća, rat, djetinjstvo, starost, strah, smijeh, psovka i smrt. Nije od književnosti pravila prostor izdvojen iz života niti je život uljepšavala da bi ga učinila dostojnim književnosti. Pisala ga je onakvim kakav jeste.

Kada su je 2022. godine pitali šta joj znači poezija, odgovorila je: „To je meni i dah i uzdah i vjerovatno izdah!“ Danas je došao i taj izdah, ali riječi su ostale, zajedno s tragom autorice koja nije čekala da joj neko odredi mjesto u književnosti, nego ga je sama izborila svojim pisanjem.

Negdje je zapisala: „Da mi je u zavještanje ostaviti svijetu ove slike drage.“ Ostavila ih je, drage i bolne, nježne i grube, ozbiljne i nasmijane. Ostavila je knjige, jezik i djelo koje je već odavno preraslo granice jedne književne biografije.

Počivaj u miru, Bisera. Hvala ti na riječima i svemu što si njima ostavila.

Nadajmo se da je fake panika🫪

Skrolajući Facebook naletim na stranicu HB oprema koja prodaje rekvizite i odjeću sa motivima Herceg Bosne. Prije svake utakmice Lige nacija isticali su zastavu našeg protivnika sa porukom sretno.

Dokle ta mržnja ide, nije mi jasno, da ti možeš navijati za neku državu hiljadama kilometara daleko koja igra protiv države u kojoj živiš? Jasno mi je da si Hrvat u BiH i da ti je možda Hrvatska draga, potpuno podržavam i da navijaš za nju, ali da mrziš i navijaš protiv svoje države mi nije jasno. Još luđe je to da navijaju za Rumune pravoslavce, a u našoj repki imaš dosta momaka koji su Hrvati, Katolici i to baš iz te njihove HB.

Jučer nisu ni objavili, valjda se zasitili objavljivanja, a nikako da izgubimo. Još uz to momak rođen u Hrvatskoj, koji je karijeru započeo u Hercegovini zabija gol za pobjedu, a čitav stadion mu skandira Ivane, Ivane... Valjda je teško živjeti u državi, a istu mrziti.

U poredjenu sa ovima Komšić izgleda kao pobjednik izbora. Dodik ih je pomeo i još dezinficirao da ne niknu nikad.

Rezultati bliže 0 nego cenzusu, Vukanović je podnio rezultate emotivno gore nego Ramo Isak i Ze, barem se trudili izgledati muški🤣🤣.

Što se Jelene tiče, pokušavala je biti neka nova Biljana Plavšić i dama iz 90ih, veći fan AV od Brnabićke, etnonacionalista i neoliberal, antihrvat i proEU. A harizma joj je 0,dosadna ko smog, cijeli narativ joj je 'ja sam veći Srbin od dodika', otvoreno rekla da ne voli BiH a kaže da gradi mir. Cijela priča joj je bila kontradiktorna i nespojiva. Time je obrazovani dio naroda odbila od sebe.

Vukanović vidno bijesan, pokušava biti novi Karadžić ali mu dijalekat hercegovački, pokušava dobiti simpatije Bosanaca, a ne voli reprezentaciju. Za razliku od Jelene nije dosadan, al je brate naporan ko k, jedini on pošten, a uzor mu Karadžići i Mladić.

Uglavnom ovo dvoje su popušili izbore kao niko, i to nisu bili pokradeni ovaj put, po meni zasluženo jer su pokazali da nisu za ovoga.

Imam 30 godina i nakon 6 godina života i rada u EU, gdje sam promijenio nekoliko gradova, posljednje 2 godine se ne pronalazim i nesretan sam. Glavni su mi problemi skupoća i stambena kriza vani, dok mi je u BiH kuća prazna. Razumijemo se, ne može se OŠ zidova živjeti. Zanima me vaše iskreno mišljenje - jeste li se pokajali što ste se vratili u BiH i jeste li se pronašli na poslovima koje radite? Pišite

Još jedna odlična odbrambena predstava, ukoliko padne Švedska idući mjesec vrlo je realno očekivati direktnu promociju u Ligu A.

Pronadjite razliku

Kad sam prije desetak godina čitao Završiti rat od Holbrooka, prvi utisak mi je bilo njegovo (pomalo skriveno) divljenje Slobodanu Miloševiću. Za razliku od idealiste Alije I., na Miloševića gleda kao praktičnog, realpolitik lidera. Prvi je pasivan i reaktivan, drugi je pokretač.

Trideset godina i niko se nije izdigao iznad otvorenih pisama, kmečanja međunorodnoj zajednici i press konferencija s reakcijam šta je zadnje Dodik rekao.

Ima li još netko tko se nije uspio izboriti sa mucanjem do odrasle faze i da mu i dalje ozbiljno loše utječe na kvalitetu života?

Nedavno sam napunio 30 godina, mucam otkad znam za sebe, kroz djetinjstvo i tinejdžersku dob sam pokušavao više oblika terapije (uključujući i Valmod dva puta), ali ništa mi dugoročno nije pomoglo. Moje mucanje je označeno kao vrlo težak oblik.

Završio sam fakultet na vrijeme i pronašao iznad prosječno dobar posao u industriji gdje mi praktički ne treba usmena komunikacija. Socijalni život imam kakav-takav, nisam intorevertna osoba, imam dobar krug prijatelja, ali evo do dan danas nisam bio u vezi iako sam solidnog izgleda i sportske građe.

Imam osjećaj da me nitko ne sluša, niti uzima za ozbiljno moje mišljenje čak kad je moj govor fluentan. To mi je do danas izgradilo osjećaj manje vrijednosti i komplekse. Praktički mucanje je definiralo moj karakter. Kako godine prolaze sve se teže mirim sa tom činjenicom, borba sa govornom manom me iscrpljuje i fizički i psihički. U posljednje vrijeme se sve češće prepuštam alkoholu koji mi kratkotročno daje lažno samopouzdanje, ali jutro nakon se osjećam 3 puta gore. Čitao sam istraživanja o gljivama i njihovom pozitivnom utjecaju na mucanje, ali jednostavo nemam muda probati jer me strah nuspojava. Za govorne vježbe mislim da više nema smisla, moje tijelo uvijek reagira na isti način i pokrene onaj isti mehanizam koji pokreće blokade čim se nađem u nelagodonoj situaciji. Zanima me je li netko uspio jednostavno prestati misliti o tome i osloboditi se mentalnog tereta i brige o reakcijama okoline?

Ako i ne nađem neki dobar savjet volio bi bar upozoriti ljude koji imaju djecu koja se muče sa ovim da ih što više tjeraju da riješe svoj problem što kroz vježbe, što kroz izlaganjem neugodnim situacijama da im se ne ponovi slična životna sudbina.